Zločin i kazna u Morijakovoj Terezi Deskejru (dr Risto Lainović)

PDF verzija

(Rad koji slijedi objavljen je 1988. godine u 4. broju časopisa Stvaranje na str. 373-380.)

Fransoa Morijak (1885-1970) nije volio da ga smatraju katoličkim piscem; sam je govorio da je „katolik koji piše romane“. Time je vjerovatno želio da bar donekle opravda svoja literarna i etička interesovanja koja se nijesu dopadala crkvi. U njegovom zanimanju za zlo u čovjeku ima motiva koji prenebregavaju nepovredivost hrišćanskih dogmi. Za njega su bića „s onu stranu dobra“ stvarnija i životnija, a stoga i dostojnija pažnje jednog umjetnika, nego bića koja se pokoravaju društvenim normama dobra i zla. Ta bića imaju svoju fizionomiju, svoj karakter. Na početku romana Tereza Deskejru Morijak se pita: „Zar neću nikad ništa da kažem o stvorenjima koja blistaju od vrlina i koja su dobra i iskrena? Dobra i iskrena stvorenja nemaju svoju istoriju; ali ja poznajem istoriju srca skrivenih u telu punom gadosti i izmešanih sa njima“. „Savršene ličnosti“ su slične; iskvarene su iskvarene svaka na svoj način. U tome je njihova romaneskna draž. No, Morijak poslednjom rečenicom aludira na jedan kvalitet iskvarenih stvorenja: u svima njima se nalaze klice vrlina koje zaslužuju utoliko veće divljenje što postoje u „zagađenom tlu“. Ukazujući na Terezinu dosljednost u zlu, Mihailo Pavlović kao vrlinu ističe „odsustvo farisejskog zadovoljstva u njenim postupcima“. Ukratko, Terezina ubjedljivost i istinitost su upravo u njenoj kompleksnosti, u činjenici da joj kao ljudskom biću ništa nije strano.

Ali, kao manje ili više svaka romaneskna ličnost, i Tereza Deskejru je, bar djelimično, otjelotvorenje autorovih intimnih preokupacija. To je u skladu sa interesovanjem, s brigom koju Morijak pokazuje za sudbinu svojih junaka. Uprkos Sartru, koji je, pledirajući za slobodu romanesknih ličnosti, kritikovao Morijakovo uplitanje u tok događaja i njegov običaj da svoje ličnosti svodi na objekat, autor Tereze Deskejru priznaje svoju prisutnost u djelu, pa kaže: „Ako je romansijer prevashodno čovjek koji stvara svijet u kojem njega nema, onda ja nijesam romansijer“. Piščevo prisustvo u djelu je jedan od romantičarskih postulata protiv kojega se realizam uzalud bori i koji je prisiljen da toleriše, iz prostog razloga što je književno stvaralaštvo po prirodi stvari – subjektivan čin. Stoga, i pored svoje izjave, Morijak (kome, istini za volju, nijesu strane neke romantičarske teme) nije manji realist nego bilo koji drugi pripadnik ove škole: on ispunjava osnovni, kompromisni, uslov realizma – sposobnost da pred nama stvori iluziju o svojoj odsutnosti (Floberova dogma o impersonalizmu). U suštini, Tereza i neke druge Morijakove ličnosti nose pokoju autorovu karakternu crtu, Iv, junak romana Misterija Frontenak, više od svih ostalih. (Uzgred rečeno, ovo djelo dokazuje da je Morijak uspješno ocrtao „stvorenja koja blistaju od vrlina i koja su dobra i iskrena“. Nije čudo: slikao je sopstvenu porodicu.) Činjenica da sam pisac, sa svojom ljudskošću i svojom neljudskošću, na neki način stoji iza postupka svojih junaka daje uvjerljivost i životnost njegovom pisanju. (Tako je jedan romantičarski postulat u stanju da služi realističkim ciljevima!) „Nalazeći greh i zlo u svim ljudima, Morijak ni sebe ne izdvaja i priznaje da u gnusobi njegovih ličnosti ima i njegove“, konstatuje dr Pavlović.

Kao Tereza, i Morijak je bio osjetljivo dijete čiji se karakter umnogome formirao pod uticajem knjiga koje je čitao. Žak Robišon kaže: „On je bio tužno dijete, nespokojni mladić. Iz tog nespokojstva i iz te tuge rodio se jedan ciklotimični čovjek u velikoj zavadi sa samim sobom, proganjan težnjama tijela i duha“. Pored činjenice da i Tereza postupa kao „podijeljena ličnost“, postoji još jedna bliskost između nje i njenog duhovnog tvorca: potreba za očinskom ljubavlju. Premda obasut nježnom pažnjom svoje majke, Morijak nikad nije mogao da se pomiri sa time da nije upoznao oca; Tereza je pak sa uzdržljivim bolom podnosila očev prezir, u čemu je taj ženomrzac nije izdvajao od ostalog Evinog roda. Ona je smatrala da je njen otac bio jedini superiorni muškarac za koga je znala. U tome možda ima Elektrinog kompleksa, što opet bar donekle objašnjava Terezin način „voljenja“, gdje gotovo redovno interveniše misao suzbijajući njena ljubavna osećanja. I najzad, još jedna sličnost: i autor i heroina su palačani (budući nobelovac je rođen u Bordou) koji teže, svako na svoj način, da pobjegnu iz palanke, uprkos svijesti da će morati da bježe „u okovima“ – njihova privrženost tlu na kojem su potekli biće izvor njihovih stalnih težnji za povratkom. Tereza će se vraćati u mislima, u snovima, Morijak u svojim romanesknim temama.

Izvjesnost da joj, kao i njenom duhovnom tvorcu, ništa nije strano, donekle opravdava zločinku Terezu. Zato, ona pripada koliko bićima „s onu stranu dobra“ toliko stvorenjima „s onu stranu dobra i zla“. To ukazuje na književnikova „imoralistička“ interesovanja. Ne treba se onda čuditi pažnji koju je jedan drugi dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Andre Žid, pisac Imoralista i Podruma Vatikana, pokazivao za Morijakovo djelo. Ponirući poput Dostojevskog u ljudsku dušu, Morijak se koleba u pogledu na naše pravo da sudimo svojim bližnjima. On je, kako podvlači Pol Aršambo, „nespokojni hrišćanin kome će vjerovatno cijelog života nedostajati ono na čemu je zavidio Žanu Rasinu – uvjerenje da je zlo zlo i da je dostojno naše mržnje“. Zbog toga se on ne izjašnjava ni za ni protiv Tereze Deskejru znajući dobro da bi se u sredini drukčijoj od zabiti Arželuza ona drugačije ponijela.

Provincija je plodno tlo za razvoj najrazličitijih strasti, za sukobe na svim nivoima ljudske svijesti. Zato u njoj romanopisac nalazi zahvalne teme. Morijakova palanka umije da voli, da žudi, da zavidi s takvom snagom, s takvom dosljednošću da već to uliva poštovanje. Pariz je izgubio smisao za snažna osjećanja. I kad se izražavaju, ona tamo zbog svoje slabosti ne trpe rizik istinskih sukoba, drama. U provinciji se osjećanja prikrivaju, ali upravo tada bujaju do neviđenih razmjera. Osim toga, provincija je dosljedna sebi i svojim uvjerenjima: ona najbolje zna da njena učmalost nije lišena određenih vrlina, zato je ona ljubomorno čuva. „Ako se Pariz mijenja“, kaže Robišon, „ona ostaje ista“, a svoje „bolesne“ organe ili ignoriše – kao Žana Azeveda, ili odbacuje – kao Terezu. Zbog svega toga, razumljivo je zanimanje našeg pisca za „tajni“ život palanke. Uostalom, veliki Balzak mu je u tom pogledu bio najbolji uzor. Autor Evgenije Grande je svojevremeno shvatio koliko romaneskne draži može postojati u zapletenosti katkad morbidnih palanačkih odnosa. Kod Morijakovih ličnosti hrišćansko osjećanje grijeha daje tim odnosima posebnu dimenziju: svjesni ili podsvjesni strah od Božje kazne. Zato prekršaj normi – koji je u ovih junaka ponekad prkosno „igranje vatrom“ – povlači implikacije na nivou savjesti. Ali Morijak, vanredni stilist i pjesnik, slično Danteu, i u zlu otkriva poeziju, ne samo zato što mu je ta palanka bliska nego i zato što osjeća da u dubini duše ni njemu samome ta zla nijesu strana. Slikajući zločine svojih junaka on se možda posredno oslobađa sopstvenih grešnih iskušenja. U tome je – bar donekle – njegovo „bjekstvo“, ali u tome je i njegova mudrost.

Šta je sadržina Tereze Deskejru?

Optužena da je pokušala da otruje svoga muža Bernara Deskejrua, Tereza je oslobođena zbog navodnog nedostatka dokaza. Poslije suđenja ona se vozom i kolima vraća u svoj zabačeni Arželuz. Na putu oživljava uspomene smišljajući odbranu pred Bernarovom porodicom.

Tereza Larok se udala za Bernara ne znajući tačno zašto to čini, povinujući se možda rezignirano opštem uvjerenju da su ona i Bernar kao stvoreni za brak; možda što se tom vezom sjedinjuju dva velika imanja, iskušenje kojem ona, sa svojom privrženošću zemlji, nije mogla da odoli; a možda i zato da bi se uvjerila (podsvjesna potreba za samokažnjavanjem nije bez osnova u ovog nesuđenog samoubice) kako je ta udaja pogrešan korak i kako Bernar (prema mjerilima palanke – razborit čovjek) nije za nju, introvertnu osobu, preokupiranu analizom svojih i tuđih postupaka. Osvješćuje se kasno: prilikom bračnog putovanja u Pariz shvata da je gotovo ništa ne vezuje za tog samozadovoljnog čovjeka koji se od nje razlikuje po inteligenciji, po senzibilitetu i po temperamentu, i prema čijim zagrljajima počinje da osjeća odvratnost. Ljubav između Parižanina Žana Azeveda, koji je bio navratio u Arželuz svojih predaka, i Bernarove polusestre Ane La Trav Terezi otvara oči, ne samo u pogledu suštine ljubavnih odnosa nego i u pogledu pustoši njenog bračnog života. U njoj se rađa bunt u čijoj je osnovi nejasna želja za ljubavi plemenitijeg lika. Tada na scenu stupa mračnija strana Terezinog bića: koristi muževljevu uobraženu bolest kako bi ga se oslobodila. Kad se za to sazna (nevješto falsifikovani ljekarski recept sa otrovnim supstancama kao da je još jedanput izražavao njenu potajnu želju za kaznom), Tereza je optužena. Međutim, Bernar, uplašen od skandala, svojim lažnim svjedočenjem spasava je kazne, riješen da kasnije prema njoj preduzme određene mjere predostrožnosti, i da je izoluje u kući.

Tereza stiže u Arželuz gdje je dočekuje neprijateljski raspoložena porodica koja, zazirući od nje, teži da je uništi. Pri tom pred svijetom, željnim tuđe nesreće, vješto prikriva pravo stanje stvari. Mlada žena čami i kopni. Sanjari, puši, nastoji da kao opijena u mislima i snovima „pobjegne“ iz svog kućnog pritvora, koji okružuju borove šume poput sumornih zatvorskih zidina. Najzad, uplašen da bi njeno fizičko i moralno opadanje moglo biti uzrok svojevrsnog skandala, Bernar odlučuje da joj da slobodu koju je tražila. Prati je do Pariza gdje je prepušta sudbini, ne mogavši da shvati razloge njenog zločina.

Slično Morijaku, svom duhovnom tvorcu, ni Tereza, reklo bi se, ne zna uvijek gdje je dobro a gdje zlo. Njene dileme se ogledaju u neodređenosti onoga čemu teži. Na Bernarovo diskretno pitanje na kraju romana šta je htjela svojim zlodjelom, ona odgovara pitanjem: „-Šta sam htela? Nema sumnje, bilo bi lakše da kažem šta nisam htela; nisam htela da izigravam ličnost, da pravim pokrete, da izgovaram formule, da se svakog trenutka odričem jedne Tereze koja...“

Mlada Tereza nije završila svoju misao, u tom odgovoru su u klici svi motivi njenog zločina i sve aspiracije njenoga bića: bunt protiv granica koje su nametane njenoj ličnosti (romantičarski kvalitet koji u „neplemenitom“ XX vijeku izgleda tragično deplasiran), odbijanje da prihvati konformizam jednog malograđanskog mentaliteta, samodovoljnost stanovnika „mrtvog mora“ u kojem je živjela, njihovu ograničenost, hipokriziju; nije htjela da, pod njihovim pritiskom, svoju duhovnu superiornost odbacuje kao nepotreban luksuz, maltene kao nedostatak. „Njen zločin“, kako podvlači Neli Kormo, „nije, sve u svemu, ništa drugo do odbijanje: ona odbija da bude zarobljenica porodice, svakodnevice, osrednjosti. Ona teži, iako to ne može da izrazi, jednoj samosvojnoj egzistenciji, afirmaciji svoje ličnosti, suprotno udatim ženama koje sebe upropaštavaju kad rode dijete, i koje vrlo rano kao normalnu dužnost prihvataju da budu bezoblični rob klana“. Terezina nedovršena rečenica znači osudu nastojanja, ne samo da se uništi biće koje pokazuje originalnost karaktera nego i da mu se, ukoliko to zaželi, onemogući bjekstvo i spasenje: u „mrtvom moru“ i stanovnici su „mrtvi“, pa se protivljenje „smrti“ smatra za pobunu, za uvredu. Jedino solidarnost i konformizam garantuju spokojan život i „razvoj“ u okvirima osrednjosti.

I Ema Bovari teži da „pobjegne“. Ali, manje inteligentna od Tereze, ona u svom bjekstvu bar djelimično ima uspjeha: dok traje njena preljuba, traje i njeno bjekstvo, a Ema se ne pita o njegovom smislu, odbija da u njemu traži njegovu nedovoljnost, lažnost. Ona želi da vjeruje (težnja ka „bjekstvu“) i uspijeva da povjeruje (ostvareno „bjekstvo“) da su njeni ljubavnici vjerna slika vrlih junaka o kojima je čitala u romanima sumnjive vrijednosti. Tereza, koja je takođe čitala, ali sa određenim kritičkim stavom, ne vjeruje u savršene romaneskne ličnosti, a još manje da takve osobe postoje u životu. „Bilo joj je odvratno u romanima slikanje izvanrednih bića i onakvih kakva se nikad ne sreću u životu“. U tome je dramatičnost Terezinog lika: njeni postupci su bespredmetni jer joj, upravo zbog odbijanja da kao Ema prihvati iluziju, uskraćuju mogućnost da stvarno „pobjegne“ i da, bar nakratko, doživi radost zaborava.

S druge strane, svijest o uzaludnosti bjekstva oživljava iskušenje „povratka“ (koliko je poznato, dosad se pojam „povratka“ nije u psihologiji koristio kao opozicija pojmu „bjekstvo“), odnosno – rezignaciju na ono što upravo planira da napusti. U tim se trenucima u njoj oglašava „seljanka“, privržena zemlji i robovima (pored pustara, lajtmotiv u knjizi) koji je podsjećaju na zatvorske zidine; vaskrsava žena i majka, željna mira koji donosi kućno ognjište, a zaplašena slobodom kakvu traži. Ukratko, Tereza koja „bježi“ je inteligentno stvorenje koje razmišlja o ljudima i svijetu oko sebe; Tereza koja se „vraća“ je osjećajima prepušteno biće koje, radi svog unutrašnjeg mira želi da ignoriše lucidna saznanja svoje svijesti, kako bi što potpunije prihvatilo svoju sudbinu i mjesto u društvu koje mu je namjenila tradicija.

Terezin rascjep između težnji da „pobjegne“ i potajne želje da se „vrati“ motivisan je dvojnošću njene prirode. Ona na tu svoju prirodu ukazuje Bernaru za vrijeme njihovog razgovora u pariskoj kafani „De la Paix“, uoči njihovog konačnog raskida: „-Ali sad, Bernare, stvarno osećam da je Tereza koja, po nagonu, gazi svoju cigaretu zato što je jedna sitnica dovoljna da zapali paprat; Tereza koja se ponosila što se udala za jednog Deskejrua i što je imala mesto usred jedne ugledne porodice sa pustara, i bila zadovoljna što se udomila, kako se to kaže – da je ta Tereza isto tako stvarna kao i ona druga, isto tako živa; ne, ne: nije bilo nikakvog razloga žrtvovati je onoj drugoj“.

Bernarovo pitanje: „Kojoj drugoj?“ dokazuje da on nije ni naslutio suštinu Terezinih unutarnjih protivurječnosti, tačnije, da se njena potreba za „bjekstvom“ – ovaploćena u „drugoj Terezi“ – neprestano sukobljavala sa njenom potrebom za „povratkom“: Prva je „moralna“ jer je konformistička, druga „amoralna“ jer ignoriše nazore sredine; prva je vjerna i požrtvovana majka i supruga, druga avanturistkinja koja, ponesena mišlju o potpunoj slobodi, ne preza ni od zločina.

Realnost je zajednički činilac oprečnih aspiracija heroine. Tereza ili „bježi“ iz stvarnosti ili se „vraća“ u stvarnost, u zavisnosti od toga da li još ima nade ili je izgubila svaku nadu da bi išta mogla promjeniti u svom životu. Tako „bjekstvo“ u izvjesnom smislu postaje sinonim za iluziju, a „povratak“ za rezignaciju. (Dublja psihološka razmatranja vjerovatno bi otkrila druga svojstva dviju aspiracija, na primjer, da „bjekstvo“ znači ludost, a „povratak“ mudrost. Zaključila bi isto tako da se ove dvije suprotne težnje katkad prožimaju, dodiruju ili čak – poistovjećuju. Konkretno, „bjekstvo od ljubavi“ može da znači podsvjesnu težnju za „povratkom“ ljubavi, što je u skladu sa Terezinim diskretnim snovima o nekim drukčijim, tananijim erotskim odnosima. )

Inteligentnija od članova porodice Deskejru i La Trav, Tereza je svjesna duhovne kaljuge u kojoj oni žive. Ta svijest djelimično opravdava njene postupke. Ali ima u njoj istinske sklonosti ka zločinu i grijehu, što je izraz izvjesnog „satanizma“ u njenoj ličnosti. Ima u ovoj obrazovanoj i na svoj način emancipovanoj ženi sklonosti ka magijskim činovima, što upućuje na srednji vijek. Zašto je, na primjer, čiodom probola grudi na fotografiji Žana Azeveda prije nego što je ikad vidjela ovoga čovjeka? Prilikom njihovog susreta ona polu-radoznalo, polu-perverzno kroz svilenu mladićevu košulju fiksira mjesto na koje je „zabola čiodu. Možda u njenom postupku ima želje da na volšeban način razori jednu vezu koja ju je vrijeđala zbog „strasti“ njenih protagonista. Takva „strast“ (u suštini, tu i nije bilo onoga što bi po Terezinim idealističkim mjerilima morala da bude ljubav) demantuje njeno uvjerenje da u baruštini kakva je Arželuz ne postoje uzvišena erotska osjećanja. Njihovo eventualno postojanje učinilo bi neumjesnim plan o ubistvu koji je diskretno počeo da je zaokuplja. Tereza na svoj način voli Anu, iako sa primjesom cinizma u njenim riječima vrijeba dokaze da je i ona žrtva jednog muškarca i da se Žan igra njenim osjećanjima. Kad joj Ana prenosi uvjeravanja svoga „voljenog“ da je njihova ljubav jedina stvar do koje on u ovom trenutku drži, Tereza hitro i provokativno primjećuje: „-U ovom trenutku?“

Kako kaže Neli Kormo, „za katolika Morijaka žena konkretizuje grijeh, slatki grijeh koji dovodi u iskušenje, ali koji je utoliko zlokobniji i strašniji“. Mada gravidna, naša Tereza je za trenutak zaželjela avanturu sa Žanom Azevedom, ne radi toga što bi eventualno osjetila simpatiju prema njemu, već zato što je u toj avanturi nazrela mogućnost za „bjekstvo“. Ali pogled na tog za druge žene privlačnog čovjeka vratio ju je u stvarnost. Žan je fizički ne privlači: ona ne može da sa odvratnošću ne zapazi njegove nedostatke: debele obraze, bubuljice, vlažne dlanove. On nju zanima jer je Parižanin (nije riječ o Terezinom snobizmu; za nju je Pariz izvor nada da bi njeni planovi o bjekstvu mogli, uprkos svemu, imati realnu osnovu), jer je ciničan, jer kao i ona prezire ustajalu baru kakva je njihova zabit i, napose,  jer je „bio prvi čovek koga je srela i za koga je duhovni život značio više od svega drugoga“. On je „pripadao mnogobrojnoj eliti ,onih koji postoje’“ i „koji žive opasno“. Ipak, Tereza je primjećivala da u Žanovim riječima ima afektacije, odjeka onoga što je trenutno čitao. Zato se kasnije pita da li je istina da su njegova znanja stvarno bila izvanredna i dodaje: „Vjerujem da bih danas povratila sav taj čorbuljak“. Njena neumoljivost u zapažanju njegovih nedostataka ukazuje, s jedne strane, na njenu lucidnost, a, s druge strane, na njenu suštinsku erotsku ravnodušnost prema ovome mladome čovjeku. (Sudeći prema odbojnosti koju joj je ulivao Bernar, možda Terezu nijedan muškarac ne bi uzbudio, u čemu je možda jedan od podsvjesnih razloga da ubije: ubijajući ona želi da ukloni živo svjedočanstvo svog seksualnog nezadovoljstva.) Osim toga, uprkos svom cinizmu i preziru prema učmalosti malograđanskog života, Žan nije bio dovoljno „crn“ da bi dijaboličnu Terezu mogao duboko da impresionira. Mlada žena u njemu nalazi mlakost koja nije daleko od mlakosti njenog Bernara. Spremnost da napusti zaljubljenu Anu samo donekle povraća njegov poljuljani ugled u Terezinim očima.

Međutim, makar i neorginalne, Žanove ideje su povlađivale Terezinim idejama, omogućavale su da se izraze, uobliče. Mora da joj je imponovala patetična misao koju je čula od Parižanina: „Stvorenja kao mi uvijek idu za tokom, spuštaju se niz padine...“ Samo, za razliku od Žana, koji je možda bujicom riječi težio da sakrije svoj u suštini malograđanski mentalitet i svoj strah od akcije (mora da je on u mladoj ženi nazreo zastrašujuću snagu), Tereza će se uistinu „spustiti niz padinu“ i, u biti, neće ni pokušati da nađe ubjedljivo opravdanje za ono što će učiniti, dokazujući i na taj način svoju odvažnost i svoju dosljednost.

Terezin „satanizam“ ne treba prihvatiti u značenju koje su mu davali romantičari: smatrajući Satanu palim anđelom, katkad su ga vjenčavali oreolom tragične žrtve. Ne valja od Tereze praviti romantičnu junakinju (premda ona to u suštini jeste), već otpadnicu od ljudi koja – mrzeći inertnost i samodovoljnost – čini zlo ne mogući da čini dobro. Tereza se osjeća tuđinkom među svojima. Ne nalazi načina da upotrijebi svoje umne sposobnosti osim kroz mržnju i svojevrsnu hipokriziju. Ona, na primjer, i porodicu i Anu zavarava da će biti tumač njihovih suprotnih želja kod Žana Azeveda (Ana želi da se uda za njega, porodica da osujeti tu udaju), a intimno se naslađuje mislima o grešnoj ljubavi s mladim čovjekom. Tereza zbog licemjerja ne osjeća grižu savjesti nego cinično zadovoljstvo, kao Molijerov Don Žuan. Njeno licemjerje izraz je njene duhovne nadmoći, dok je ono u članova njene porodice izraz slabosti i kukavičluk. Junakinja njegovim posredstvom žigoše malograđanštinu, jer joj uskraćuje slobodu i, naročito, jer i na njoj samoj ostavlja svoj pečat, jer i nju čini dijelom sebe: malograđankom emotivno vezanom za kuću, za zemlju, za pustare i borove. S druge strane, pribjegavajući hipokriziji ona prkosi i svojoj suštinskoj plemenitosti, pošto s bolom shvata da je ta plemenitost bespredmetna u Arželuzu.

Terezin zločin je rezultat bunta protiv mentaliteta koji ignoriše i suzbija strasti. Mlada žena u stvari žudi za ljubavlju, pa se njena negativna osjećanja mogu objasniti i željom da se sveti što je takav mentalitet unio pustoš u njenu dušu, i što, konkretno, umjesto ushićenja, u krevetu, osjeća gađenje. Tereza je ljubomorna na ono što vjeruje da je Anino ljubavno iskustvo („Ona poznaje tu radost..., a ja? Zašto ne ja?“). Određena zbunjenost u ponašanju ove, u normalnim okolnostima samouvjerene žene, može se objasniti činjenicom da ona ne shvata šta je to čemu sama spontano teži. To ne može da shvati jer o tome nema iskustva! Ona teži uzvišenoj ljubavi koja bi pričinjavala i fizičko zadovoljstvo. Kad priznaje, govoreći o svom nedjelu: „Ja ne znam šta sam htjela“, Tereza u biti nejasno nastoji da kaže: „Nemam predstavu o tome šta sam htjela“. Nastavlja, i opet griješi; objašnjava svoju zbunjenost ne toliko kao manifestaciju onoga čemu je težila, koliko kao posljedicu onoga što se zbilo: „Ja nikada nisam znala na šta cilja ona bezumna moć u meni i izvan mene: i sama sam bila užasnuta kako je ona uništavala sve na svom putu...“ Terezina zbunjenost odražava njene podsvjesne sukobe. Ona je rezultat šoka njenog prvog bračnog iskustva koje je predstavljalo i njeno prvo emotivno i seksualno nezadovoljenje. A zločinačkim porivima se prepustila zbog onoga što joj nije bilo dato da upozna.

Rođena u prvoj polovini XX vijeka (djelo je objavljeno 1927. godine), Tereza je jedna od „antijunakinja“ „neherojskog“ doba, koje bi ipak htjele da dokažu da to doba nije u njima suzbilo sva osjećanja. Mušet, ličnost iz romana Žorža Bernanosa Pod suncem satane, jednom od svojih ljubavnika prebacuje njegovu nesposobnost, ne samo da voli, nego i da mrzi i prezire. Malo kasnije će ga ubiti sa hladnokrvnošću koja implicira odsustvo shvatanja razlike između dobra i zla. Djevojka se buni protiv društva i njegovog licemjerja, ali će je njen bunt baciti u naručje Satane. Ženske ličnosti savremenog francuskog romana, kakve su i Tereza i Mušet, teže plemenitim osjećanjima, a suočene su sa niskošću „svojih“ muškaraca, koji su ili lijeni Oblomovi, koji se plaše avanture i rizika, ili sujetni supruzi koji prigušuju svaki vid ženine intelektualne nadmoći, naročito kad u njoj nazru opasnost za sopstveni autoritet. Jedna od kliširanih misli porodice Deskejru (onih koje je Flober nazivao „idées reçues“), „muž mora da bude obrazovaniji od žene“, parola je koja prikriva strah muškarca da bi se moglo saznati za njihovu suštinsku inferiornost u odnosu na suprugu. Za Bernara Terezina inteligencija je tobože ukras kuće; on je „cijeni“ i ističe. Ističući je on je na neki podmukao način – ako podmuklost postoji na nivou nesvjesnog – koristi protiv njega, on pribjegava kazni koja je srazmjerna njegovoj niskosti: zatvara je u kuću, ali pribojavajući se skandala, trudi se da to sakrije od svijeta. Pri tom izbjegava da je susreće: kao da pred njenom inteligencijom osjeća neku vrstu metafizičkog straha. Zato, uprkos njegovim demagoškim izjavama, on bi u stvari više volio da ima manje bistru suprugu. Jedna od muškarčevih niskosti je lakoća s kojom prihvata misao da živi sa ograničenom ženom, naprotiv, žena koja je, kao Tereza, bogata priroda, nevoljni prezir prema mužu osjeća kao sopstveni poraz jer, udajući se, ona želi da ga poštuje.

Dvije Bernarove karakteristične crte, koje Morijak ističe sa ironijom - „razborit momak“ i momak koji „prihvata svoje granice“ – nijesu neizbježno u oprečnosti: u svojim granicama, u svojoj duhom siromašnoj sredini (tamo gdje se, umjesto „dokonom“ apstraktnom razmišljanju pribjegava: predrasudama, presedanima, poređenjima) ljudi kao Bernar i Floberov apotekar Ome mogu da napreduju, da uživaju glas uglednih građana i da steknu slavu pametnih ljudi. Tereza, koja je od „drugog svijeta“, brzo je shvatila u kojoj mjeri su Bernarovi kvaliteti izraz izokrenutih palanačkih vrijednosti. U nastojanju da se „vrati“, ona je priželjkivala da prosvijetli svoga muža. Ali je znala koliko je to teško, sa njegovim predubjeđenjima i njegovom krutošću: „Taj Bernar sređuje sva osećanja, izdvaja ih, neće da zna za onaj splet tesnaca i prolaza između njih. Kako ga uvesti u te neodređene predele u kojima je Tereza živela, patila?“ Ipak, vraćajući se u Arželuz, u kuću koja kao da je poslije njenog zlodjela za nju postala „leglo guja“, mlada žena bi htjela da se nada kako će se naći neki izlaz. Mada samoživ, Bernar je na svoj način voli, pa bi joj stoga možda i oprostio, kad bi smio da odstupi od strogih principa porodice: „Porodični duh ga nadahnjuje, spasava od ustezanja. On zna uvek, u svakoj prilici, šta valja raditi u interesu porodice. U velikom strahu ti pripremaš dugu odbranu“, kaže sebi Tereza priželjkujući uspješan povratak, „ali jedino ljudi bez načela mogu popustiti pred razlogom koji im je stran“.

Eto, kroz poslednju misao – koja znači pohvalu neprincipjelnosti – Morijakova junakinja postaje bliska amoralnom Menalku, Židovom romanesknom viđenju njegovog prijatelja Oskara Vajlda, koji prezire principijelne ljude, jer „nijesu iskreni“ i jer „rade samo ono što im njihovi principi nalažu“. U suštini, Tereza aludira na Bernarovu uskogrudost. Svjesna da je on nikad neće shvatiti u čemu se on to o nju ogriješio. On dijeli mišljenje palanke da je bio uzoran suprug i da, prema tome, sva krivica za njihov neuspio brak pada na dušu zločinke.

Ipak, u dubini duše Bernara kopkaju neke nejasnoće. U pariskom kafeu, uoči njihovog raskida, od njega se spontano otela želja da sazna prave razloge Terezinog zločinačkog postupka. Iznenađena i obradovana njegovim pitanjem (ipak je on njen muž!), Tereza bi htjela da vjeruje kako se njen Oblomov budi iz uspavanosti. Zato koketira, oklijeva sa odgovorom, da bi, smiješeći se osmijehom „crnog anđela“, kazala u šali (u tome vjerovatno ima istine) kako je svojim gestom željela da u Bernara pobudi nemir, radoznalost. Da je na ove njene riječi njen muž uistinu „vaskrsnuo“, da „joj je kazao: ,Opraštam ti; hajde...’, ona bi ustala, pošla za njim“. Umjesto toga, doživjela je neuspjeh kad je prestala sa koketerijom, kad je odlučila da mu da što iskreniji i tačniji odgovor. Za Bernara je pak i takav odgovor bio dokaz Terezine neiskrenosti, jer je neizbježno ostao u oblasti neodređenog, neizrecivog. Za praktičnog čovjeka, koji sve stvari umije da postavi na svoje mjesto, nejasni motivi nijesu nikakvi motivi. „Cerekao se, i ona poznade Bernara sigurnog u sebe, koji ne dopušta da mu pričaju ma šta. On beše povratio ravnotežu, i ona se opet osećala izgubljenom“.

U stvari, taj se Oblomov, nesvjestan svoje oblomovštine, bio uplašio svoje nevoljno izražene molbe da ga Tereza prosvijetli (dokaz da on štošta suzbija i potiskuje), pa je sa radošću dočekao jedno po njemu iracionalno objašnjenje: tako je ponovo stekao svoju sigurnost. „Ali Bernar, jedan trenutak ljut što je bio uzbuđen, oseća sad još samo gnušenje prema neuobičajenim pokretima, rečima drukčijim od onih koje obično izmenjuje svakog dana. Bernar je u ,koloseku’, kao kola: njemu su potrebne njegove brazde; kad ih opet bude našao (...), on će uživati u miru i tišini“.

Terezi je postalo jasno da je njena kratkotrajna nada u mogućnost povratka bogomdanim ljudskim vrijednostima u istoj mjeri iluzorna kao i njeni snovi o efektivnom bjekstvu od posvećenih normi ponašanja. Prekršila je te norme da bi sebi dokazala da je živa; pribjegla je zlu jer su joj svi putevi prema dobru bili zakrčeni, a Bernar je ostajao gluv na njene neizrečene apele da pođu tamo kuda plemenitost po prirodi teži. Shvatila je da je bespovratno osuđena na slobodu kakvu je zahtijevala. Izraz „osuda na slobodu“ nije igra riječi. On se može objasniti Terezinim podsvjesnim žaljenjem što je postigla ono čemu je težila: ako voli borove koji su simboli stabilnosti i zarobljeništva, onda njoj, ženi i majci, ni „slatko ropstvo“ u okrilju jedne srećne porodice vjerovatno ne bi bilo mrsko.

Poslednja rečenica u knjizi, „zatim iziđe na ulicu i pođe bez cilja“, sugeriše karakter slobode kakvu je stekla u Parizu. Kako će se vidjeti iz nekih drugih, manje značajnih djela u kojima je riječ o Terezi (Ono što je bilo izgubljeno, Kraj noći, Zaronjavanja), ova će heroina, odgovorna jer je slobodna, sebi i svom ponašanju voljno nametati ograde. Odatle do iskupljenja neće biti daleko, iako će ona do njega morati da ide preko trnovitog kajanja. Jer, brinući za sudbinu svoje velike grešnice, Morijak je želio njeno iskupljenje. Na početku djela koje je bilo predmet ove analize on priznaje: „Tako bih voleo, Tereza, da te bol odvede Bogu...“

Roman Tereza Deskejru na paraboličan način pledira za emancipaciju žene. Pošto je žrtva vjekovnog nazadnog shvatanja o njenom mjestu u društvu i porodici, i njena „pobuna“ se tumači kao traženje slobode po sebi, a ne kao legitimni zahtjev da se ostvari njeno ljudsko pravo na dostojanstvo i svestrani razvoj.

A opet, možda bi Fransoa Morijak, koji zna da se zlo i dobro katkad dodiruju, samo slegao ramenima na ovakva tumačenja: Tereza se može i bez emfaze pravdati. Njeno zlo je izopačeno dobro, što je u osnovi manji grijeh nego dobro koje je samo prikriveno zlo.

U skladu s tim, još je jedna karakteristika Terezinih dviju oprečnih aspiracija: njeno “bjekstvo“ je, između ostaloga, i nesavršeni derivativ za suzbijanu grižu savjesti zbog pogrešno izabranog puta a „povratak“ – i nostalgija za vrlim životom, drugim riječima: za dobrom.

LITERATURA

Archambault, Paul, Témoins du Spirituel (Cahiers de la Nouvelle journée), libr. Bloud et Gay, Paris, 1933.

Bernanos, Georges, Sous le Soleil de Satan, Plon, Paris, 1957.

Cormeau, Nelly, L’Art de François Mauriac, B. Grasset, Paris, 1951.

Gide, André, L’Immoraliste, Mercure de France, 1967.

Mauriac, François, Vue sur mes romans, Le Figaro littéraire, le 15 novembre 1952.

Morijak, Fransoa, Tereza Dekejru, Reč i misao, Rad, Beograd, 1964. (preveo Raško Dimitrijević, predgovor Mihailo Popović)

Robichon, Jacques, François Mauriac, Classiques de XX siècle, Edit. Universitaires, Paris, 1958.